Nakon njegovog sna, dobio je preporuku muftije da tijelo premjesti u drugi mezar, na prikladnije i sigurnije mjesto. Savjet je primio s pomiješanim osjećajima – s jedne strane nada, a s druge strah od onoga što bi mogao zateći nakon toliko vremena.
Kada je, uz dovu na usnama i drhtavim rukama, započeo otkopavanje mezara, srce mu je snažno lupalo. Svaki potez bio je težak, prožet tugom i sjećanjima na voljenu kćerku. Prošlo je već dvije godine otkako je preselila, i bio je spreman na sve… ili je barem mislio da jeste.
A onda, kada je mezar otvoren, imao je šta i vidjeti.
U mezaru je ležala njegova kćerka – tijelo gotovo potpuno netaknuto, kao da je tek jučer spuštena u zemlju. Lice joj je zadržalo smiren izraz, a odjeća nije bila raspadnuta kao što bi se očekivalo nakon tolikog vremena. Prizor ga je ostavio bez riječi; suze su same tekle niz lice, ali ovaj put nisu bile samo suze tuge, već i čuđenja i dubokog unutrašnjeg mira.
Prisjetio se njenih djela, njenog ahlaka, njene blagosti i dobrote prema svima. U tom trenutku, shvatio je da Allahova milost dolazi na razne načine, nekada i kroz znakove koji ostavljaju ljude zatečenima. Ono što je vidio nije doživio kao slučajnost, nego kao podsjetnik na vrijednost iskrenog života i čiste duše.
Stajao je iznad otvorenog mezara, obuzet osjećajem poniznosti i zahvalnosti, moleći se da joj Gospodar podari najljepše mjesto u Džennetu. Taj prizor zauvijek je ostao urezan u njegovo srce – kao svjedočanstvo koje je promijenilo njegov pogled na život, smrt i vječnost.
